ACONCAGUA 6962m / MACHU PICCHU 2350m
expe 2011./2012.
Član našeg društva Marko Prelas se prijavio na sudjelovanje u Hrvatskoj ekspediciji koju organizira PDS Velebit iz Zagreba!
Više o Marku:
Marko Prelas (30.8.1984., Split), pomorski nautičar i kormilar u Hrvatskoj mornarici, 2006 postaje član HPD Imber gdje završava opću planinarsku školu, 2008. sudjeluje u zimskim pripremama za ekspediciju u Andama AO Glas Istre. Završio je ljetni i zimski tecaj za planinarskog vodica, a clan je vodicke stanice Split. Alpinisticku je školu završio 2010. u AO Glas Istre, a iste godine i ledenjacki/lavinski tecaj PDS Velebit. 2010.zavrsava speleo školu SO Imber, član je Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), a iza sebe ima brojne uspone u Alpama.
Više o ekspediciji:
Ime Cerro Aconcagua – Mount Aconcagua
Nadmorska visina 6962 m
Lokacija Andi, Argentina, Južna Amerika
Geografska širina 32° 39′ Južna
Geografska dužina 70° 14′ Zapadna
Najbolji mjeseci za uspon Kraj prosinca, siječanj, veljača, ožuljak
Prvi osvajač Matthias Zurbriggen, godine 1897
Akonkagva (6962 m) je najviši vrh Južne Amerike i ujedno najviši vrh izvan azijskog kontinenta. Nalazi se u masivu Anda koji se prostire duž obale Tihog oceana u dužini od 7300 kilometara. Širina masiva iznosi od 200 do 700 kilometara. Najviši vrh pripada Argentini i u neposrednoj je blizini granice sa Čileom. Uspon na Akonkagvu pokušava godišnje oko 3500 planinara iz cijelog svijeta. Sezona penjanja počinje početkom prosinca i traje tri mjeseca. Normalna ruta nije tehnički teška. Rangirana je kao laka, težine I po UIAA lestvici sa maksimalnim nagibom u snijegu (ledu) od 40°. Švicarska ljestvica je, zbog visine i dužine trajanja uspona, kao i zbog objektivnih opasnosti i vremenskih uslova izjednačava sa Materhornom koji je tehnički teži (III po UIAA skali). Potrebno je savladati visinsku razliku od 4200 metara od podnožja do vrha. Najveći problem su velika visina i vremenski uvjeti. Oni mogu biti teži od onih na najhladnijoj planini svijeta – Denaliju (6194 m) na Aljasci. Akonkagva ima dosta suvu i hladnu klimu. Nije neuobičajeno da se temperature spuste ispod -40°C i da vjetrovi pušu brzinama preko 200 km/h. Normalne temperature na završnom usponu su od -15°C do -25°C. Na normalnoj ruti sjeverozapadnim grebenom obično nema mnogo snijega, ali cepin i dereze mogu da zatrebaju na nekim dionicama. Najnaporniji dio uspona je kuloar Kanaleta čija je visina oko 350 metara. Ukoliko u njemu ima snijega i leda, uspon je nešto lakši i brži. Kada je bez snijega, treba očekivati mukotrpno penjanje strmog sipara nagiba 40 stupnjeva, »dva koraka napred, jedan nazad«. Šanse za uspjeh su velike ako ne potcjenite planinu, u dobroj ste fizičkoj kondiciji, imate iskustva u boravku na visokim planinama i ako imate odličnu opremu.
Opis uspona s slikama ..
Lokacija: Argentina, Andi
Datum: Polazak iz Zagreba 26.12.2011.
Trajanje: Uspon na vrh Aconcagua (6962 m)/Machu Picchu (2350 m) sa putovanjem trajat će 34 dana.
Povratak 28.01.2012.
Uspon na Akonkagvu (6962 m) biće organiziran preko Plaza de Mulas (4200 m), smjerom Via Normale.
Machu Picchu (kečuanski jezik: Machu Pikchu, što znači “Stari vrhovi”) je sveti grad Inka (“Izgubljeni grad Inka”) smješten na najvišem dijelu istočnih Andi u Peruu, ili točnije, na istočnim padinama planinskog lanca iznad doline rijeke Urubamba, na visini od 2.350 metara nadmorske visine. Machu Picchu je vjerojatno izgrađen oko 1300. godine, ali je ostao skriven sve do 1911. godine kada ga otkriva Amerikanac Hiram Bingham. Machu Picchu, poput drugih arheoloških lokaliteta doline Urubamba (Ollantautaybo, Runcuracay, Sayacmarca, Phuyupamarca, Huinay Huayna, Intipucu, i dr.), svjedoči o nekadašnjem veličanstvenom carstvu Inka. Većina arheologa smatra da je izgrađen kao posjed Inka cara, Pachacutija (1438.–1472.). Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sustave popločanih cesta, a građevinari su izgradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade. Čini se da je grad, koji je 400 godina bio zaboravljen u andskoj prašumi, bio napušten još i prije no što su carstvo Inka pokorili Španjolci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Europe, a ostalo je učinio građanski rat. Machu Picchu je 1983. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Americi, a 2007. godine je izabran kao jedno od Sedam novih svjetskih čuda. U rujnu 2007. godine Sveučilište Yale je pristalo vratiti vrijedne predmete koje je Hiram Bingham donio iz Machu Picchua početkom 20. stoljeća, a u studenom 2010. godine je dogovren njihov prijenos u Peruansko sveučilište. Machu Picchu ima površinu od 32.500 hektara i izgrađen je u tradicionalnom Inka stilu suhozida. Arheolozi danas tvrde da Machu Picchu nije bio grad u klasičnom smislu riječi jer nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojne utvrde. Najvjerojatnije je građen kao carski posjed i religijsko utočište ili pak kao tajni ceremonijalni grad. Ostaci Machu Picchua odaju carski stil Inka kakav se može zapaziti i na drugim mjestima najveće države Novoga svijeta prije dolaska Europljana. Ono što je kod Machu Picchua neobično jest okoliš u kojem se nalazi: smješten je na brdu usred bujne vegetacije koju natapa rijeka. Zapravo, postoje tri brda koji čine Machu Picchu: Huayna (Wayna) Pichu, Machu Picchu i brdo na kojem se nalazi ostaci naselja. To brdo sa ostacima se danas naziva Machu Picchu što je pogresno, ali je u cijelom svijetu prihvaćeno. Preko brda Machu Picchu (originalnog) vodi “Inka put” od Cusca koji traje nekoliko dana.
Grad ima dvjestotinjak građevina smještenih na terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga. Četvrti na koje je podijeljen uske su i izdužene tako da maksimalno iskorištavaju prostor. Tri glavne građevine se nalaze u tzv. “Svetoj četvrti”: Intihuatana, Hram sunca i tzv. “Soba s tri prozora”. Postoje i terase izvan naseljenog dijela koje imaju kanale za natapanje. Na uzvisini u središtu grada nalazi se granitni monolit, možda žrtvenik, karakterističan za Inke, a možda i zvjezdarnica. Zidine Machu Picchua izgrađene su od orijaških blokova kamena. Taj je podatak fascinantan jer se zna da Inke nisu poznavali kotač ni željezno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu.