Ponekad se stvari jednostavno poklope. Iako samo jutro nije toliko obećavalo, malo po malo su se oblaci razilazili, sunce je izašlo i postajalo je sve toplije a bura je bila onako slaba do umjerena. Idealni preduvjeti za dobar početak. Na zborno mjesto ispred vatrogasaca, bolje rečeno ispred tvornice manistre «Cetina» Omiš, u zakazano vrijeme, došlo je nas šesnaest, ČLANOVI PD «IMBER» OMIŠ: Pjero Orlandini, Neno Jurko, Diana Ginoski, Miomir Fistanić, Zdravko Škobalj, Ivan Prelas i Marina Mandić, POLAZNICI OPĆE PLANINARSKE ŠKOLE društva: Helena Simunić, Roko Pribičević, Jakov Vučak, Dragan Lovrić, Srećko Vukasovi i Nikola Ora te PODMLADAK DRUŠTVA: Vid Abramović, Jona Simunić i Rita Nikšić.
Nakon kratkog dogovora sjeli smo u četiri osobna auta i uputili se preko mosta na Cetini u pravcu Gata. U zaseoku Kuvačići, dvjestotinjak metara ispod crkvice sv. Roka zaustavili smo se i izašli iz auta. Glavni vodič izleta, Pjero Orlandini, je održao kratki brifing nakon čega smo se polako u koloni po jedan uputili uzbrdo. Uz vrhunsko profesionalno vođenje tandema Orlandini-Jurko, za sat vremena smo stigli na prijevoj i raskršće puteva. Tu nas je dočekao snijeg, pet-deset centimetara ali nas nije obeshrabrio. Skrenili smo lijevo i uputili se dalje. Deset minuta od raskršća se nalazi mala lovačka kućica gdje smo stali da se odmorimo i osvježimo ali nas je ubrzo pojačani vjetar ponovo pokrenuo. Put nas je dalje vodio uzbrdo i nakon pola sata hoda ugledali smo, ispod jedne litice, naše krajnje odredište za danas, planinarsko sklonište Trpošnjik, 970 metara nad morem. Nakon što smo stigli gore presvukli smo se i marendali. Nije dugo trebalo da nam se pridruži i sedamnaesti član društva Ivica Sorić Suri koji je danas imao i zadatak da školarcima održi praktično predavanje «OSNOVE ORJENTACIJE».
Iz riječi polaznika nakon predavanja stekao se dojam da je samo predavanje bilo inspirativno, jezgrovito i sažeto. Prije nego je predavanje bilo gotovo, meštar od kužine Zdravko Škobalj je već sve pripremio za gradeladu. Našlo se tu bržola, piletine, kobasica i tome slično. Krajnji rezultat je bio pravo umjetničko djelo jer se onaj izgled pečenog mesa i njegov okus nikako drugačije ne može nazvat. Nakon dobrog ića išlo je i dobro piće, bevanda i sokovi. Naravno, bilo je i pisme. Taman smo se lipo počeli zabavljat kad je došlo vrijeme za povratak. Neki su mislili da je rano ali nije bilo jer se trebalo pripremit za utakmicu. Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska.