autor: Karlo Kovačić
Osvrt na izlet
Bat (1206 m) je najviši vrh Kijevskog Kozjaka (drugog naziva Veliki Kozjak). Radi se o usamljenoj planini koja se smjestila iznad sela Kijeva a nasuprot velike Dinare i našeg najvišeg vrha Sinjal (1831m m). Sami vrh iz podnožja izgleda impozantno jer se s vrha u dubinu sjeverno i istočno spušta gola stijena visoka oko 150 m. Nekoliko desetaka metara sjevernije od glavnog vrha na kojem se nalazi metalna kutija i pečat HPO-e nalazi se veliki metalni križ sa spomen pločom okrenut prema Kijevu. Sa samog vrha se pruža prekrasan i nezaboravan vidik, sjeverno na selo Kijevo i prema Dinari, na istoku se vide Troglav, jugoistočno Peručko jezero i Svilaja a na jugu se vidi Moseć i dalje jugozapadno Promina, Petrovo polje i Drniš.
Početak planinarske staze za vrh Bat je na državnoj cesti Vrlika–Knin, kod osnovne škole, 1 km prije skretanja prema Glavašu i Uništima (gledano iz smjera Knina). Ipak početak uspona se može skratiti na način da se vozilom dođe do ograđenog lovačkog uzgajališta muflona i jelena lopatara gdje nalazi dovoljno mjesta za parking osobnih vozila ili kombija. Kolni put prestaje kod visoke žičane ograde lovišta gdje je i ulaz u isto kao i na planinarski put kojm ćemo se vratiti s vrha. Neposredno prije ograđenog lovišta, uz parking, je markirano križanje dviju planinarskih staza koje vode na vrh te je isto križanje početak ili kraj kružne ture uspona na vrh. Naš vodič Dolores Filipović odlučila je da se na vrh penjemo stazom desno od uzgajališta koja je teža za uspon a spustimo se na istu točku stazom koja prolazi kroz uzgajalište i koja je lakša za silazak.
Staza se nastavlja preko livada i krških goleti, kraćim dijelom i makadamom do lovačke kuće akove Njive”. Nešto prije lovačke kuće, na križanju makadamskog i planinarskog puta nalazi se interesantna lokacija naziva “Ljubin grm”. Na tom su mjestu Kijevljanke dočekivale svoje muževe i mladiće prilikom povratka s “rađe” u bijelom svijetu jer je upravo tu prolazio najbliži put do Kijevu najbliže željezničke stanice u Kosovu. Nakon lovačke kuće staza se oštro penje kroz nisko raslinje i rijetku šumu prema izvoru vode Barbinovac te dalje istom oštrinom do drugog izvora Vodice.
Nakon desetak minuta ulazimo u stjenovitu policu koja je osigurana sajlama kao ispomoć i sigurnost u prolasku tog kratkog opasnijeg dijela staze. Dalje se nastavlja oštar ali siguran uspon prema vršnom dijelu grebena na kojem je kratko potrebna upotreba ruku i nogu. Već nakon kraja spomenute sajle otvaraju se predivni pogledi i vidici od kojih zastaje dah. Pitamo se kakav će tek pogled biti na vrhu do kojeg još imamo oko 400 metara hoda.Završni uspon na vrh, odnosno do samog velikog križa ispod istog, vodi kamenom goleti a stazu prate željezni stupovi koji više služe kao orijentir i za lagano pridržavanje nego za osiguranje. Kako je na vrhu bilo tiho i vedro te gotovo proljetno sunčano vrijeme zadržali smo se duže od planiranog, gotovo sat vremena, uživajući u pogledima koje samo donekle mogu dočarati fotografije u galeriji izvješća.
Spuštali smo se s druge strane Bata s pogledima na Svilaju i Petrovo polje stazom koja služi i kao križni put s postajama označenim drvenim križevima. Nakon dolaska do ograde ograđenog uzgajališta za životinje trebali smo u isti ući a kasnije i izaći preko metalnih ljestvi koje je postavio koncesionar. Nakon dvadesetak minuta spusta došli smo do drugih ljestava i kraja ograđenog prostora gdje nas je čekao naš kombi “žućo”. Svih osam planinara uspješno je odradilo ovu kodicijski umjereno tešku kružnu turu. Iakom smo svi bili očarani ovom kružnom turom i svim divotama koje smo osjetili svim vidljivim i nevidljivim ljudskim osjetilima, nismo mogli na povratku kući ne svratiti na još dva mitska mjesta u blizini, i to do ostataka starohrvatske crkve “Svetog Spasa” i do najpoznatijeg vrela rijeke Cetine čija bistra i ledena voda završava baš u našem predivnom rodnom gradu Omišu.
Posebna zahvala našoj vodičkoj Dolores Filipović na vrhunski i profesionalno odrađenom izletu koji ćemo dugo, dugo pamtiti !
Galerija slika