Dana 19.,20. i 21.11.2010.
11U petak 19. oko 15.00 sati smo krenuli iz Omiša put Konjica, put je bio ok, „malo“ radova na cesti između Širokog i Mostara, te loša vidljivost su nam oduzeli nekih pola sata-sat, al već oko 19.30 smo bili u kafani gdje nas je dočekao naš Faris Prevljak-Fare s prijateljima, koji nas je primio kod sebe, te njegova divna majka koja nam je pripremila večeru i ujutro prije polaska i doručak tj. dočekalo nas je kao kraljeve i zbog toga smo im jako zahvalni i kod nas u Omišu su im vrata otvorena za sva vremena!

12U Konjicu smo malo prošetali gradom, upoznali se sa ekipom, imali jako ugodno druženje te odradili visinske pripreme uz par čašica Sarajevskog. Putem smo svjedočili ekocidu koji se dogodio nedavno. Nakon velikih kiša, velike količine nabujale vode koji se slijevaju s Prenja, probile su svoj put do gradskog odlagališta otpada, a koje se nalazi odaljeno samo dva tri kilometra od rijeke Neretve. Vodena sila je bila toliko snažna da je probila kroz odlagalište, te odnijela je za sobom veliki dio otpada i porušila cestu te jedan most i sve izbacila u Neretvu.
11Naši prijatelji, članovi planinarskog društva „Borašnica“ iz Konjica, su preko svih mogućih medija već duže vremena upozoravali na veliki rizik koji odlagalište predstavlja za tok Neretve i okolinu, ali lokalne vlasti su bile gluhe, te je nažalost najveću cijenu platila priroda i ljudi naseljeni u blizini odlagališta. Ostavivši taj ružan prizor za nama, u 9.00 sati smo došli u selo Bjela, kod pilane i streljane na kojoj testiraju proizvedenu municiju, tu smo parkirali automobil i krenuli put Jezerca udaljenog 4.30 sata. Jutro je bilo ugodno za šetnju, malo slabija vidljivost zbog magle u podnožju koje je zaklonjeno s svih strana, a sunca na sjevernoj strani ima vrlo malo. Put počinje makadamoskom cestom koju koriste šumari za pretjeranu sijeću prekrasnih šuma Prenja, kojeg također pokušavaju proglasit nacionalnim parkom, što i zaslužuje!
12Stigli smo do šumske staze, nakon 45 minuta hoda. Od tu, na visini oko 400 m/nv je počeo uspon do vrha Taraš na 1750m/nv. Putem sam uspio razotkrit jedan od misterija Prenja, uvijek sam govorio kako ta planina ima neku svoju iznimnu ljepotu tj. kako su na njoj boje skroz drugačije nego bilo gdje di san do sada bio. Za to je jednim djelom zaslužno i drvo bora endemske vrste Munika, koje samo raste na Prenju i ima nevjerojatnu otpornost na surovu klimu, te izabire samo najsurovija mjesta na planini gdje raste, kao npr. na liticama stijena, hrbatima, grebenima i sličnim otvorenim mjestima.
11Također saznajem da se to drvo dosta koristi u gradnji za vanjske primjene jer ima nevjerojatnu kvalitetu i otpornost na sve vremenske prilike, te može izdržat sirovo neobrađeno na otvorenom i preko dvadesetak godina, i samo mu maknite onaj površni sloj patine a unutra drvo ostane kao zeleno tek posjećeno. Na sat vremena od Jezerca prolazimo kraj mjesta zvanog Ploča, zbog specifične ravne stijene velikih dimenzija na kojem ima lavinskih odrona.
Uspon po mečavi
Jednom prilikom tu je prolazio naš slavni Stipe Božić s ekipom alpinista po zimskim uvjetima te ih je pokupila lavina, na sreću nitko nije poginio a jedna je osoba slomila nogu, a priča se da su nekom od njih jaja u ruksaku ostala čitava. Na Jezercu u pl. kuči smo ostavili Doktora i Profesora da upale vatru i spreme šta, a Fare je odveo nas trojicu na vrh Taraš udaljen još nekih 30-tak minuta. Putem smo naišli na spomen ploču postavljenu kod jezera, koja podsjeća na izgubljene živote dvije mlade djevojke koje su zapele tu par dana i umrle od smrzavanja usred ljeta(sad znate kako je nama bilo ugodna temperatura).
11Na usponu za vrh nas je uhvatila snažna snježna mećava praćena kišom a put je već bio u snjegu, ali na sreću pred vrh se opet sve smirilo i oblaci su se malo razmakli, te nas je Prenj ipak nagradio prelijepim pogledom na okolne vrhove, od kojih je 11 preko 2000 m. Kratko zadržavanje i fotografiranje i nazad u kučicu na Jezercu. Dobro smo se najeli i napili te malo družili s članovima društva „Prenj“ iz Mostara, te krenuli put dole jer nam je dan već bio pri kraju. Uspjeli smo se spustit do makadamske ceste prije mraka, a od tu je put bio lagan.


Uspon po mečavi
Sve je proteklo u najboljem redu. U Konjicu smo stali u čevapdžinicu da počastimo naše prijatelje i zahvalimo im još jednom na ovom prekrasnom gostoprimstvu i pozdravimo se, te nastavimo dalje put Sarajeva! Sarajevo je za neku drugu priču pa ču to preskočit! Sudionici uspona: Faris Prevljak-Fare, Amir Variščić aka. Profesor, Sanjin aka. Doktor,Roko Pribičević, Tomislav Novaković i Marko Prelas.

11 11 11

Tekst, foto i video: Roko Pribičević

Ostavite komentar