Odakle počet? Pa evo još prošle godine trčao sam svoju prvu trekking utrku dužine 13 km na 1. Imbertreku tu u Omišu i od tada još nastupio na 3 utrke od toga jedna ultra na Škrapingu. Al mislim da nije bila poanta u tome jer planinarim aktivno već dugo godina i imam podosta iskustva, već u tome da je meni triba dobar motiv za trenirat cijelu zimu a motiv je postavljen visoko kako ja to inače volim istra 100 milja!
Nakon kraćeg perioda shvatio sam da je 100 milja ipak malo previše za moja kolina jer su me bolila pola zime, pa je inzeitet treninga bio ograničen. Ali 105 kilometara mi se činilo realnim =)
I tako se ja naša u Istri sa prijateljem Stipon.
Petak smo cili dan prespavali jer su to bile najbolje moguće pripreme za noćnu utrku od 24 sata i više.
U 21.00 start sa glavnog trga u Lovranu ja se zagrijavam prije starta kad zove moja Katija 5 minuta prije starta da mi je mater uspješno operirana i da je sve okey…huuuh pada „kamen s leđa“, a ako niste znali utrka starta s 0 metara n/v na 1400 i tako dalje po vrhovima Učke.
Moj plan je bio doći u cilj! Neka realna predviđanja su mi bila 24 sata, a nerealno san se nada nekih 20 sati kad ono puf 17:28 h. Ali ne mogu se pohvalit da sam baš takav talent je san se na startu sastao sa dvojicom poznanika iz Splita, Hrvoje Benussi i Ante Ercegović koji su mi rekli da ih pokušam pratit te sam tako i radio kroz cijelu utrku sve do nekog 80-tog kilometra. Ovim putem im se još jednom zahvaljujem šta su me čekali na okrepnim stanicama i pazili na mene te me praktički doveli do cilja.
Noć na Učki je bilo apsolutno fantastična, puni mjesec je skoro pa grijao dok smo trčali širokim makadamskim putovima perfektno označenim reflektirajućim zastavicama da smo u jednom trenutku ugasili svijetla i trčali po mjesečini. Na okrepnoj stanici se čulo navijanje da san mislio da ima barem 200 ljudi gore, bilo koliko bilo doživljaj je fantastičan kad de dočeka tolika rulja =)
Hrane je bilo u izobilju nažalost Ante i Hrvoje mi nisu dali da ostanem dugo na piru jer ovo se sve činilo kao veliki pir sa bogatim švedskim stolom. Tu smo stigli za 2:42h na 55 mistu ukupno šta i nije loše jer smo krenili zadnji. Dakle, do tu smo ih pristigli 100, šta me je razveselilo a i već samo počeo dobivat samopouzdanje jer sam u stanju pratit tempo njih dvojice. Nastavili smo dalje kroz lagani jogging preko Učke, do druge okrepe Korita 23km, osjećaj odličan. Nastavljamo u tom tempu s laganim ubrzanjem na spustovima, koji su bili blagi kamenjar a nas tri Dalmatinca smo tu bili svoj na svome, prema okrepi Trstenik 39km, te smo tu prvi put sjeli minutu da popijemo juhu i dobro se okrepimo, jer smo znali da je uspon na Žbevnicu pa u Buzet dug i naporan. Naravno opet je bilo luđačkog pristizanja nizbrdo do Buzeta al tu mi je platila noga jer san previše utega špigete sa onim tankim konopom koji stegne samo gornji dio patike a doli mi noga klapa, pa san do kraja utrke mora trpit bolove u ljevoj nozi. U Buzetu 52km san stiga po noći i to mi je isto bilo šok jer je moj plan bio da dodjem oko 8-9 ujutro a ne u 5:57h već. Sknija san svu toplu robu sa sebe i prominija patike dobro se najeli i napili i idemo dalje. Izgleda san ka češki turist bile patike, kratke gače, bila kratka majica i bila kapa, a jutro ladno ajme meni. Al zadovoljan činjenicom da san preša 52 kilometra i oko 3000 metara uspona i silazaka za manje od 9 sati, nastavljam dalje u dobrom raspoloženju. Zove Ivo Golub i provjerava kako ide, odma u 6 ujutro te mi javlja da Crv drži 4. misto te da je sada negdi isprid mene pa se nadam da ćemo se na nekom dijelu sresti. Staza ide dalje, blagi uspon od 300 metara se čini kao 3000 metara al eto i u tome smo našli ljepotu, jer su organizatori kvalitetno proveli stazu kroz nedirnutu prirodu i guste šume kao u Lici. Preskačemo potok, mokre noge me hlade nije loše ionako već osjećam bol u tabanima.
Dolazimo u Oprtalj 71km i tu radimo veliku okrepu i pauzu od 15-ak minuta s ciljem da istrčimo sve do cilja u Umagu.
Ivo opet zove pita di san i kako se osječan? Odgovaran: na 80 kilometru otprilike i osjećam se fantastično. Ali nedugo nakon toga počinjen usporavat i gubit njih dvojicu iz vida, te osjećam velik pad energije. Stipe dolazi u Buje 91km sa dva gela ali ne uspijeva ući u grad jer su radovi na glavnom kružnom toku te je prolazim dalje a kriza me lagano pušta, prepušten samom sebi tumaram prekrasnim stazicama Istre noge mi titraju od bola, dok pola hodam pola trčim prelazi me 5-6 natjecatelja, e nećeš! Iz inata stiskam zube i krečem u trčanje preko svake granice bola te shvaćam da je to najbolji način i da oni to svi oni znaju. Bol se smanjuje, kriza prestaje, trčim prema cilju samouvjeren. Stipe zove da je naša zadnju točku Vilanija 100km, usrid polja nigdi ničega i dodaje mi dva gela, diš veće sriće i veselja kad san ga vidija. Trčim u ogromne zelene livade u kojima činilo kao čitava vječnost do Umaga. Pri samom kraju dodajem gasa i sustižem natjecatelja iz slovenije koji me ranije prestigao te s njim ulazim u grad te zajedno s njegovim sinčićem i u cilj.
48. mjesto u ukupnom poretku za 17:28:15 i 19. mjesto od 71 od Hrvata.
PRESRETAN I PONOSAN! CILJ JE OSTVAREN.
Ova utrka će mi ustat duboko urezana u sjećanja pa svim lijepim iskustvima koja sam proživio prije za vrijeme i nakon utrke! Veliko Hvala organizatorima i svim nasmijanim, veselim volonterima koji su sudjelovali u ostvarenju ovako veličanstvenog događaja koji je ugostio ljudi iz preko 20 zemalja, SRK Alba i SD Trickeri na čelu s Alenom Paliskom kapa do poda ljudi vi ste ponos Hrvatske!
Staza je tako dobro koncipirana da se u nijednom trenutku dana ili noći nisi moga izgubit, obilazili smo najljepše krajolike Istre i stare gradove, prolazili najljepše vrhove, guste šume i široka polja, a makadamskog puta nije bilo niti 5 km. Ljudi svi nasmijani na svim točkama, stolovi puni hrane kao na piru, staza perfektno označena. Šta reći nego jedno veliko HVALA i dogodine dolazim opet sa cijelom sportskom sekcijom PD Imbera.
Napisao:
Roko Pribičević