Na poziv javne ustanove Parka prirode “Lastovsko otočje” odazvala se grupa od sedam članova PD Imber a u svezi markiranja 25Km staza i stazica na otoku. Ovo je prva opsežnija akcija markiranja PD Imbera a posao je odrađen brzo i vrlo kvalitetno na što smo izuzetno ponosni. U akciji sudjelovali: Hrvoje Heblin, Stjepan Burazin, Petra Dragičević, Leo Lelas, Domagoj Ćoso, Nenad Jurko te članica HPD Mosor Iris Marin.
Impresije s akcije:
Lastovo? Markiranje? -Može, može 🙂 Netko zainteresiran? -Evo ima nas par IMBERlanih, slobodnih u tom terminu. Spremni? -Više nego. E pa sad … bili jesmo spremni ali ono što nas je dočekalo i što smo proživjeli u tih sedam dana ni u najluđim snovima nismo mogli očekivati. Priroda, ljudi, hrana, raznorazne peripetije te jedan luuudi, najluđi, peti dan iz kojeg smo se izvukli kako samo IMBERlani znaju razlozi su zbog kojeg ćemo još duugo, duuugo pamtiti ovu pustolovinu te što smo još jučer, na dan povratka, kovali planove i maštali o povratku. Visoko je podignuta ljestvica koja stremi savršenstvu. Biti će još i izleta i akcija, svega, i biti će nam super i genijalno i jako, jako dobro ali iskreno, sumnjam da će se ijedna od budućih avantura moći usporediti s Lastovskom. Kako zaboraviti polazak, moga Vrgorčanina, mornara Franića, našeg Ahaba, koji nas je izvukao iz utrobe te hermetički zatvorene zvijeri i odveo do mosta kako bismo na miru udisali zrak kroz svježe smotane cigare, našu naljepnicu pokraj Pape Ivana Pavla II, dvije Lade Nive koje smo netom nakon iskrcaja dobili na raspolaganje (uff, koje auto, iđe di tovar ne more), sve one povratke u savršene apartmane gazde Matiše Škratulja, Konobu “BAČVARU” i genijalan, genijalan par Željka i Lučicu Pavličević … ljudi moji, kada ste na Lastovu tamo se OBAVEZNO ide uživati, jesti, smijati i biti zastvarno ugošćen na način kako samo ti ljudi to znaju, Leovu uvijek vedru i nasmijanu rodicu Marinelu, njenu prekrasnu i pametnu djecu, Marinelinog oca Tonkota (Antun Kvinta) i njegovog kozlina slađeg od meda, presimpatičnu suprugu mu Ivku, “moje” masline i “avione”, odzvanjanja “biiiilaaa”, “crveeeena” sa svih strana ovog polunaseljenog otoka, već spomenuti peti dan iz kojeg smo izašli snažniji, pametniji i bolji ljudi, dva izvanredna policajca (nemoš virovat 🙂 ) te ekipu iz Marinelinog kafića Kokolo … Svim spomenutim dušama od ljudi skidamo kapu uz dubok naklon i jedno veliko, najveće, ogromno HVALA na svemu. Bez njih ova pustolovina bi imala smisla matematički ali dušu sigurno ne. Zato hvala vam još jednom i vidimo se uskoro stotinu milijuna bilijuna milijardi posto. Za sada toliko,dalo bi se tu još toliko toga napisati i opisati ali kako spremamo “filmić” te “nešto” slikica ne smijemo previše odavati. E da … sjećate se onog Ivana iz ove kratke crtice? … Mislim da je i on imao svoje prste u ovom nezaboravnom otkrivenju, hvala ti dobri.
