Roko Pribičević
(PD Imber Omiš, Dalmacija ultra trail)
Evo su se dojmovi konačno malo slegli, a nisam ima ni vrimena opustit se jer je sljedeći vikend tribalo organizirat našu utrku – 4. Imbertrek u Omišu.
Wooow, ispod 26 sati ISTRČANO…Nije bilo lako, definitivno! Kad me pitate je li moglo bolje od ovog, ako kažem je, onda lažem. Nije išlo ni stotinke bolje, al ovaj rezultat je debelih 4 sata i 40 minuta bolji od lanjskog.
Lani su bili teški uvjeti na stazi, a ipak mi je to bila i prva stomiljerica pa sam zadnjih 30-ak kilometara hodao u ugodnom društvu prijatelja iz Srbije, Vladimira Panića, koji je btw. ove godine doša pameti i istrčao 110km te ostvario izvanredan rezultat, 10.mjesto ukupno za 14:50h, a ja budala, opet na sto milja.
Na ovogodišnjoj utrci na dionici od 171 km, popularno zvana stomiljerica, bila je mnogo jača konkurencija nego lani jer je „Istra 100 milja“ ove godine upala u prestižni klub utrka svjetskog kupa „Ultra trail world cup – UTWC“ kao buduća utrka, a to za sobom povlači najbolje trkače iz cilog svita. A sad malo o mojoj avanturi…Lani san se zaletio jako pa san na prvoj kontrolnoj točki na 18km(+720,-840) doša za 1:54h, a ove san godine krenio smireno za „samo“ 1:40h.
Uspon na Učku i najveći vrh Vojak sam proveo u društvu mnogih trkača te ih upoznao s našom utrkom Dalmacija ultra trail 2016. i pozvao ih na sudjelovanje. Lagani tempo se nastavio cilim putem, svaku sljedeću kontrolu sam bio brži nego lani, a naplata je došla prije Trstenika, na tim dionicama sam već osjećao kompletne grčeve od glave do pete. Iskustvo od prošle godine mi je pokazalo da može i gore o tog pa sam protrčavao kroz sve i išao dalje. Zadnja dionica planine Učke je bila Trstenik-Buzet 75-90km i jedan duži uspon na Žbevnicu, vrh preko 1000m. Taj dio sam ipak morao hodati uspon jer nisam imao dovoljno energije, dok sam prošle godine sve to istrčao. 55 minuta sporiji nego lani, to sve govori. Spust sam išao evo već treću godinu (prve godine san bio na 105km/17:30h), a umor i loše svjetlo su mi, također, dionicu na kojoj sam inače letio, usporili do bola.
U Buzetu je pola staze i velika tranzicijska točka sa opremom. Tu me dočekala moja ekipa iz PD Imbera i DUT-a. Prominija san patike, pojia dva pjata manistre i krenia dalje. Nakon 10-ak minuta priključio mi se prijatelj Žikica Ivanovski iz Makedonije koji je inače među iskusnijim ultrašima u državi, a ja sam po startnom broju 45 (dakle sve manje od 70 su favoriti na utrci) znao da je dobar. Odmah smo uskladili tempo i zajedno nastavili sve do cilja. Sljedeće dionice od 90 do 130km prošle su relativno bez većih problema. Od Buzeta sam osjećao bol u livom tabanu kao posljedicu utrke prije dva miseca. U Buzetu sam namazao voltaren i to je to, ostalo san trpio do cilja.
Oko 130km problem je bila velika vrućina te smo zbog jakog tempa morali pit velike količine vode i elektrolita, ali u nekim momentima smo očajnički po stazi tražili da nam neko ulije malo vode jer je stvarno bila kriza. U jednom usponu prema Oprtalju morao san stati ispod stabla u lad i smirit disanje i srce jer sam prokuva. Tu smo se malo osvježili, prominija san robu i odma je bilo lakše. Dobar tempo je bio cilo vrime, Žikica je diktira većim dijelom tempo, a meni je odgovaralo pa sam na spustovima, di san bio i brži odlučno usporava i štedio se za ravne dionice. Na putu smo naletili na Igora Jovanovskog sa 110km dionice koji je leža nasrid puta i hladio se pa je skočio od sriće kad je vidio Žikicu te je s nama otrčao 15-20km, a onda je ipak malo usporio i više ga nismo vidili. U Grožnjanu sam odlučio ući u prostorije kontrolne točke koje su hladne pa smo se tu dobro ohladili jer sam znao da nas čekaju jako duuuge i ravne makadamske dionice koje triba šta brže istrčat i zaboravit, a nakon njih Buje pa duge staze kroz livade sve do Umaga.
Zadnja kontrolna točka Vilanija je oko 4km od cilja. Ekipa me čeka s vodom, a mi gledamo na sat i zaključujemo da imamo 30 minuta do 26 sati i pada nam na pamet luđački pothvat da istrčimo zadnju dionicu za manje od 30min. ili 10km/h šta je u našem stanju jednako samoubojstvu. Žika pita: „Hoćemo li?“ a ja ko iz topa: „Amo!“ Uzmem pola boce vode i sprint punom forcom priko livade do pobjede. Kroz tu dionicu san proša više kriza nego na ostatku utrke, nema bolesti i poremećaja koji mi nije pa na pamet dok sam trča kroz taj mračni tunel boli, agonije i sumnje da nećemo stić na vrime. Ali taj pothvat se isplatio i ulazak u cilj s 4 minute viška na satu, raskopčavam ruksak da se vidi natpis Imbertrek Omiš. Ekipa me dočekuje, u cilju Žikica i ja….cili svit je naš. Došli smo za 25h i 57min.
Malo mi se mantalo od jakog tempa zadnjih 30min, ali san se jako brzo oporavio, čak san bio uvjeren da idemo vanka na pivu tu večer kako sam se dobro osjeća. Kad san se otušira, svatio san da iman blage simptome sunčanice, ipak je sunce cili dan pržilo, pa sam ostao u apartmanu odmarat u tamnoj sobi. Sutradan sam imao upale mišića, ali ništa strašno. Dojam ove godine je bio kao da san istrčao 70km naspram lanjske utrke. Žikica je, također, naknadno komentirao da se nikad bolje nije osjećao nakon ultre u životu, on je sutradan odvozio 16 sati nazad doma u Makedoniju, legenda. Hvala ti na svemu!
Sutradan je palo ugodno druženje s trkačima iz cilog svita i promoviranje DUT-a među njima, a posebno me se dojmilo domaće pivo „Stazičar“ i „Trail runner“ od 2. plasiranog Tonija Vencelja iz Slovenije, kojeg smo, također, pozvali na našu utrku, a i na druženje uz vino i ribe kako i triba u Dalmaciji!
Ovo mi je treća godina da nastupam u Istri i svake godine mi je ovo glavna utrka sezone, a organizacijski tim 100 milja Istre je naš uzor pri organizaciji DUT-a tako da sve šta mogu reći su riječi hvale i nade da će i naš DUT dostići taj nivo organizacije, a ja se i dogodine vračam.
Veliko hvala svima šta su me podržavali i virovali u mene, a posebno mojoj budućoj koja je istrpila sve te pizdarije koje idu sa životnim stilom ultraša, Miljenku Vukasoviću i Milanu Platiši iz našeg tima PD Imber koji su me pratili po ciloj Istri na svakoj točki i imali neprospavanu noć te mojoj ekipi iz organizacije Dalmacija ultra trail-a.
Hvala mojim navijačima iz Sportske sekcije Imbera i šire. Virujte, svi ste pomogli. Također, čestitam na izvanrednim rezultatima mojim timskim kolegama Anti Pešiću Golubu i Duji Lekšiću Crvu. Zanimljiv podatak je 3., 4. i 6. mjesto od Hrvata za nas trojicu šta je veliko ostvarenje za naš mali grad. Od Omišana još bi pohvalio Tonija Pivčevića i Vladimira Kekeza za osvojeno 11. i 12. misto na 110km stazi, a mom velikom rivalu i prijatelju Nenadu Keču šta je konačno završio stomiljericu i ostvario svoj san, a i ostatak STkača Vedrana Jerić-Miloš, Marko Herman, Igor Drašković, Jelena Tomić,Hrvoje Benussi i Sukošanac Andrija Vanjak.
Poseban pozdrav mladoj nadi trail-a u hrvata Zoranu Rogošiću koji me isto pratio i navija za mene u Istri, a koji se sada oporavlja u bolnici nakon pada s motora dok je žurio na prijave za Imbertrek! Želimo ti brz oporavak Zoki.