Na poziv članova HBSD-a iz Zagreba, speleolozi SO IMBER-a u sastavu: Toni, Nina, Roko (otišao odmah isti dan) i ja, krenuli smo u Bast, u kuću Romana Ozimeca. Nakon upoznavanja domaćini su priredili večeru, nakon koje smo dogovorili plan rada za 07./08.11. 2009. Sutradan smo krenuli pod sam vrh sv. Jure na Biokovu, te nastavili markiranim putem za selo Milići- Zagvozd. Usprkos kiši i susnježici, krenuli smo prema jami Crna Ledenica, koja se nalazi na NW strani Biokova.
Nakon otprilike 1h 45min hoda po strmom terenu, uspjeli smo pronaći jamu, koja svojim ovećim otvorom nije otkrivala baš previše toga . Naime, radi se o već poznatoj ledenici iz koje su ljudi podbiokovlja u ljetnom periodu vadili led. Kao i obično, Toni se odmah uhvatio opremanja jame, za njim je krenuo Peđa (HBSD), te nedugo za njima Nina, Roman i ja.
Ulaz jame se spušta u sipar dužine cca 12m, nakon čega se dolazi do prve police, s koje se vidi ogromna količina leda i dvorana velikih dimenzija, a nakon prijelaza od 3 spita, nalazimo se na vrhu te ledene gromade niz koju se spuštamo na samo dno prve dvorane, koja imponira svojom veličinom. Naravno, to je bio samo jedan detalj koji nas je fascinirao… 
Temperatura je bila strahovito niska; naknadnim mjerenjem utvrđeno je da je iznosila 0,2 °C. U dvorani takvih dimenzija tribalo je zavirit u svaki kanal, meandar, rupu, etc. Toni se, zahvaljujući svojim dimenzijama, uspio svugdje uvući, te je u jednoj od rupa našao sjekiru, kojom su ljudi komadali led. Bilo je tu i ostataka drvenih greda, koje su služile kao konstrukcija za transport, a vjerojatno su olakšavale i komunikaciju sa površinom. Takav posao morao je biti jako zahtjevan imajući u vidu jako nisku temperaturu. Dok smo se Roman, Nina i ja zabavljali loveći majušne životinjice, Toni se upustio u novu avanturu. Prolaskom ispod samog leda, spuštajući se niz vertikalu cca 10m, nailazi na još jednu dvoranu (20X8 m), ukrašenu ledenim sigama, koje su po njegovom opisu vrlo neobične i zadivljujuće, u što smo se i sami kasnije uvjerili vidjevši fotografije. Peđa se spustio nakon Tonija, te je na njegov opis nadodao da jama ima još perspektive u samom dnu druge dvorane. Postalo je hladno, pa smo se odlučili na povratak. Na cesti nas je dočekao Srečko Gregov, pripadnik GSS-a, a inače radnik na odašiljaču. Pozvao nas je na topli napitak i večeru, koja nam je baš prijala. Čak je i vegetarijanka Nina bila zadovoljna. 
Nakon svega uputili smo se prema Bastu, gdje smo prespavali. Sutradan smo odlučili posjetiti špilju Drinova i napraviti uzorkovanje. Inače, špilja je poznata po tome što su u njoj pronađeni fosilni ostaci špiljskog medvjeda, koji su sad postavljeni u kući TZ –Gornja Brela, nažalost, otvorena je samo u ljetnom periodu. Cijelim putem nas je pratila lagana kiša, ali nas nije omela u našem naumu. Putem do špilje Roman je fotografirao gljive i biljke tipične za Biokovo. Izgubio sam se u mnoštvu latinskih naziva, ali je bilo lipo slušat njegova predavanja. Toni je tad već otišao kući. U okrnjenom sastavu smo došli do špilje, te smo se spremili za ulazak. Špilja je pružila dovoljno ljepote, pa sam se uhvatio fotografiranja, dok su se Roman, Peđa, Nina i Hrvoje bacili u potragu za kukcima i razledavanju kanala. Na povratku smo se dogovorili da ćemo ih pozvati na zajednički rad na jami Zmajevača, te se nadam da će tako i biti. U dobrom raspoloženju uslijedio je povratak u selo Bartulovići, na orahovicu kod starog Marina, koji je ujedno i vjerni pratitelj svih naših akcija. Ora dobra, sve pet. Uslijedio je rastanak, mi u Omiš, oni za Zagreb. Do skorog viđenja na nekoj od akcija! Bospor